Ovaj je vikend na Grobniku bila vjerojatno najvažnija utrka ove godine. Bila je utrka za Svjetsko prvenstvo u motociklima s prikolicama, International Classic Grand Prix (ICGP), Alpe Adria RR i Vintage te Prvenstvo Hrvatske za oldtimere. Velika očekivanja su stavljena pred organizatore, po mom mišljenju organizatori su tradicionalno profesionalno odradili još jednu veliku priredbu.

Na žalost, isto tako tradicionalno za ovu godinu, vrijeme nije išlo na ruku niti vrijednoj ekipi Igora Eškinje a niti nama natjecateljima pa ni gledaocima.

Prilikom prijave u petak još je i bio tračak nade u lijepo vrijeme, no iluzije je razbio pogled na prognozu koju smo svi skrivečki gledali na internetu. Meni do dana današnjeg ostaje enigma kako meteorolozi uspiju pogoditi samo loše vrijeme, a prognoza lošeg vremena je to sigurnija što je događaj važniji!

Prilikom prijave sam kalkulirao. Htio sam voziti ovaj vikend dvije utrke za Alpe Adria i utrku za PH, dakle 4 treninga i tri utrke. Pa si računam. Ako je prognoza loša (tu su prognozu potvrdili svi poznati meteo portali), a broj izlazaka na stazu velik, onda me po računu vjerojatnosti ide sigurno pokoji mokri trening ili utrka. Imajući iskustvo onog potopa na Grobniku od prošlog puta, to je doživljaj koji bi bilo dobro izbjeći. Pa sam reducirao šansu da pokisnem tako da sam se prijavio samo za PH, dakle dva treninga i utrku. To se pokazalo kao dobra odluka. Prvi smo trening zbog zgusnute satnice vozili
već u petak po lijepom vremenu. U subotu smo imali sreću i sa drugim treningom i sa kasnom utrkom koja je iz istih razloga bila tek u 19.20.

Iz kluba nas je bilo sedmorica natjecatelja i evo kako smo se rasporedili:

ICGP:

1. Dario Pristošek

Prvenstvo Hrvatske:

1. Igor Bošković
2. Romeo Damjanić
3. Manfred Strohmayer
4. Bogoslav Schneider
5. Franjo Pejić
6. Jovan Šukurma

Alpe Adria:

1. Manfred Strohmayer

Prijave su počele nešto ranije tako da smo stigli odraditi prve treninge već u petak popodne. U parku vozača su nas dočekali naši prijatelji Richard Peers Jones i njegova prijateljica Mandy Jordan koja je odličan fotograf i radi kao vanjski fotograf za Classic Racer. Mandy je preuzela posao fotografa na ovoj utrci, tako da je jedna briga bila manje (sve ove fotografije njeno su djelo). Premda nije nastupao ovaj puta zbog dvostrukog pada na utrci u Novoj Rači, Bernhard je došao i bio nam svima moralna podrška. Prodao mi je i jedan trik kako poslije ciljne ravnine proći ona dva zavoja koja su svima nama enigma. Savjet je dobar, podijeliti ću ga rado sa svakim koga interesira. Stvar funkcionira!

U noći na subotu je počela osveta nebesa! Negdje oko dva sata ujutro je počelo padati, prvo polako pa sve jače. Probudio sam se u neko doba, škiljavim krmeljavim pogledom sam zaključio da kroz otvoreni prozor na krovu ne pada u unutrašnjost kombija. Niti može padati, jer je prozor na krovu veći od rupe, okrenuo sam se na drugu stranu i zaspao. Naravski, ujutro su spužve na kojima je spavao Danči bile potpuno mokre jer je vjetar podbijao kišu i ona je postrance padala unutra. Danči naravski nije osjetio da su mu noge u vodenoj šljapkavici, spavao je snom pravednika. Hvatajući one suhe intermezze u subotu ujutro uspjeli smo ocijediti spužve i nekako sanirati štetu.

Subota je nakratko dala naslutiti da su možda prognozeri pogriješili. Jutro je bilo oblačno i nije padalo. Drugi smo trening vozili u 8.35 i staza je bila uglavnom suha. Odmah iza nas su prvi trening odradili ICGP. Do večeri je vrijeme izdržalo i nije padalo.

Prvu je utku imao Manfred, utrku Alpe Adria Classic Open i bio je treći u klasi. Ukupno je startalo 22 vozača. Nakon Classic utrke bila je utrka Alpe Adria Oldtimer. U toj utrci nismo imali predstavnika jer Bernhard kako sam već rekao zbog pada u Rači nije vozio. Iza Oldtimer utrke na redu je bila utrka za Prvenstvo Hrvatske. Utrka je po satnici bila predviđena za 19.20 a kako je to bilo uoči najdužeg dana u godini, nije bilo opasnosti da ćemo morati upaliti farove. Na startu je u svim klasama bilo 26 vozača. Da li je to puno ili malo? Da li trebamo sa tim brojem biti zadovoljni? Prijašnjih godina se ta brojka uvijek vrtila oko 40 vozača, pa je tada bilo moguće razdvojiti „male“ klase od onih bržih što je bio veliki doprinos sigurnosti. Danas je to nemoguće. Utrka je bila izuzetno brza i zanimljiva. Prvi je kroz cilj prošao Manfred pa je tako bio i prvi u klasi 6. Ja sam se uhvatio u koštac sa Davorom Pulezom iz Karlovca, u pojedinom krugu smo se izmjenjivali dva do tri puta. Njemu leže desni zavoji, meni lijevi. U desnom me je stizao i prestizao, u lijevom sam mu vraćao. S obzirom da Grobnik ima više lijevih nego desnih zavoja, meni je to išlo na ruku. Na kraju sam ušao u cilj sa ca. dvije sekunde prednosti, malo za relativno kratku utrku od svega pet krugova. U našoj je klasi Žveglić bio bolji od Frančiškovića za 4/10 sekunde! Iza nas su Križevčanci Rončević i Gonan imali svoju bitku, Rončević je bio bolji za 3/10 sekunde. Jure Lampe je dokazao da je stvarno takmičar od velikog formata. U zadnjem krugu na izlazu iz Zagrebačkog zavoja mu je zablokirao motor, nije se predao i čekao „metlu“ već je motor dogurao do cilja i osvojio treće mjesto u klasi! Bravo Jure, bravo!! Klasa 7 je bila naša klasa, Franjo pejić je bio treći, Šukurma četvrti, Boško peti i Romeo šesti. Kocku je Mankijev Suzuki izdao u trećem krugu u Riječkom zavoju.

U to subotnje veče mirno vrijeme bez kiše je potrajalo upravo toliko koliko je bilo potrebno Dariju i Picu da zapale naš čuveni klupski „krematorij“ i da ispeku dovoljno mesa za nahraniti internacionalno društvo od nekih dvadesetak duša. Bilo je tu osim nas Hrvata i Slovenaca i Austrijanaca, Njemaca, Engleza, Francuza a bio je i jedan Australijanac. Živu je diskusiju prekinula kišurina koja se sručila na Grobničko polje onako kakvi znaju biti ljetni prolomi oblaka. Nakon par pljuskova počela je puhati bura, rezultat te bure su bili polomljeni šatori a u kombinaciji sa prolomom oblaka rezultat je bio da je mnogo ljudi te noći spavalo u mokrom. Ne baš lijep završetak uspješnog dana.

Bura i prolomi oblaka su obilježili cijelu noć i nastavili su se u nedjelju ujutro. Na warm-up za ICGP su izašla trojca vozača i Eric Saul je odlučio da utrku može voziti tko hoće ali da se neće bodovati za prvenstvo zbog sigurnosnih razloga. 9 vozača nije startalo, među nnjima i naš Dario. Kasnije mi je rekao Richard da su se potoci vode slijevali preko staze i da je stvarno bilo opasno. Svi su se složili da je Ericova odluka bila razumna, no onaj tko je potegnuo skoro 3000 km da dođe do Grobnika ipak se teže odluči odustati od trke.

Nakon utrke ICGP slijedile su dvije utrke za Alpe Adria. Kako je Bernhard odlučio nam biti moralna podrška (a kao dokaz toga je donio i gajbu pive iz njihove pivovare u Trostbergu, što je bilo popraćeno pljeskom odobravanja) stoga nismo imali razloga gledati Oldtimer utrku.

Inače, ta utrka zna biti zanimljiva, svi su nekako izjednačeni sa onim jednocilindričnim Ducatijima i Aermachijima. Hanzika Mayer (kompa Bernhardov) je uspio na Bultacu završiti utrku. Slovenac Emil Korpar koji vozi prekrasnog Matchlesa u Seeleyevoj rami je pobijedio u klasi Oldtimer 500. Emil si je dao puno truda i pedantno je složio motor, jedan od najljepših motora u našem prvenstvu. Emil vozi kao i Jure Lampe za MK Blatnjavi. Kako Alpe Adria ne pozna klupske nastupe, trebali su mu na podjeli svirati slovensku himnu. Vjerojatno zbog toga što vozi za hrvatski klub svirali su mu Lijepu našu, činilo mi se da je imao malo dugo lice, nije mu bilo svejedno. Ne bi ni meni na njegovom mjestu, no za oprostiti je organizatoru na ovom nehotičnom previdu. Emil je vozio i najbrži krug u utrci.

U klasi Classic 500 pobijedio je Jure Lampe i svi koji smo bili tamo smo odslušali taktove slovenske himne. Jure je došao sa dva Moto Morinija, prvi je zablokirao u utrci za PH, sa drugim je bio prvi! Naš Manfred je bio drugi u Classic Open nakon diskvalifikacije Mađara Zelenyanskog. Tibor je na tehnički pregled došao sa Yamahom a vozio je sa Moto Morinijem! Ipak treba paziti, nismo svi dobronamjerni i dobro je da postoji žiri koji promatra.

Eto, tako je protekao vikend na programom bogatom Grobniku. Bilo je tu naravski još mnogo dogodovština koje se ne mogu sve ispričati. Svakako, meni osobno, ova će utrka ostati u sjećanju kao jedna od najzanimljivijih utrka za PH koje sam do sada vozio.